Veliš, Dačiću, da Srbi u enklavama odavno znaju kako nisu sastavni dio Srbije?!
Sastavni nisu, nije Srbija rastavna, već su suština, čvorište našeg korijenja, pupčanika, prve stope i poslednjeg udaha- sve to u jednom, spleteno baš tamo gdje će Srbija dovijeka biti nerastavna, no šta vi o enklavama znate?!
Nisu Goraždevac, Orahovac, Gračanica, Velika Hoča… geta u koja je satjerano Srblje, već djelovi raja iz kojih niko Srbiju prognati ne može!
Znaš li, Dačiću, kako je divno zorom stići u Veliku Hoču, a ona ne spava- sabrala se čitava u porti crkve, kraj oca Milenka, pa koliko je glasa u njoj pjeva “Udade se, Jagodo…”, a pjesma bije o Šar- planinu pa kao talas preplavi čitavu Metohiju, nadođu od ponosa, prkosa i radosti Prizrenska i Pećka Bistrica, rasedla se Drim, propne i zarže kao vranac cara Dušana!
Ne znaš, da išta znaš, da si kad ozorio u Golemoj Oči, budan bi sanjao ta blagoslovena jutra dovijeka!
Znaš, pitah oca Milenka jedared: „Koliko vas je u Hoči, oče”, a on pogleda preko mene, pretrča pogledom čitav metoh nemanjićki pa kaza: „Mnogo, sine, mnogo! Nešto nad zemljom, mnogo više pod njom, ali mnogo! Sve je to živo srpstvo, sine, vaskrslo i mi koji se radujemo vaskrsenju…”!
Jesi li kada stao pred ostatke vinovoda što je od Hoče vodio do carskog dvora u Prizrenu?
Jesi li kad bio na liturgiji u ruševinama manastira u Zočištu (obnovljen je, Bogu hvala)?
Jesi li se kad zapitao zašto se zove Golema Oča, Dačiću?
Golema Oča- mnogo otaca, sveštenika i monaha!
Znaš li koliko je temelja crkava u Oči i koliko još živih zvonika, Bogu hvala?!
Previše za jedno selo, ali i nisu podizane za jedno selo već za Srbiju čitavu, da zna gdje su joj zavjetna tamjaništa i oltari!
Znaš, i danas se čitavom Metohijom razliježu ti mirisni oblaci tamjana, nadaleko mirišu Hoča, Orahovac, manastir Svetog Kozme i Damjana, još klopara vino stromoglavo ka Prizrenu i…
Je l‘ to zato što znaju da odavno nisu sastavni dio Srbije, ili ono što besramno potirete izdajom- nerastavna je Srbija, NERASTAVNA dovijeka, pa i kad vjekova više ne bude trajaće država i narod kojeg je pod zemljom više negoli na njoj!
Shvatite, mizerije ljudske, premalo je vas nevjera na zemlji da biste izdali vjeru pod njom!
Što su za vas puke humke za nas su manastiri! Zadužbine svakog doma u Golemoj Oči, Orahovcu, Goraždevcu, Gračanici, Budisavcima, Belom Polju, Čaglavici, Starom Grackom…da se svako može napiti sa Bistrice, Ibra, Sitnice, Laba, ali da Bistrice, Ibar, Drim, Sitnicu, Lab niko ne može ponijeti u vedra!
U vašim glavama su enklave- geta, vi ste najstrašniji tamničari sebe samih u izdaji, ali enklave na presvetom Kosovu i Metohiji nisu vaš miraz za brak s krvnicima, već povoj u koji je Gospod privio Srbiju po rođenju!
Nigdje ne sviće kao nad njima, nigdje!
Date li te zore, vaš plamen izdaje nikada neće razgoniti mrak nad Srbijom!
Vječni mrak, jer u tunelu izdaje nema svjetla na kraju, niti mu ima kraja…

Piše: Mihailo Medenica